Menu Close

Anksioznost je anticipacija ( predviđanje ) buduće opasnosti. U našem jeziku često upotrebljavamo i reči kao što su strepnja, slutnja, predosećanje, zebnja, bojazan.

Strah je emocionalni odgovor na stvarnu ili opaženu predstojeću opasnost.

Ova dva stanja se očigledno prepliću ali se i razlikuju. Strah je češće povezan sa izrazito autonomnom podražljivosti, karakterističnom, za svakog čoveka individualnom, osetljivošću, a rezultuju najčešće impulsom za borbu ili beg od potencijalne opasnosti i mislima o neposrednoj ugroženosti.

Anksioznost je više povezana sa nastojanjem da se osoba pripremi za buduću opasnost, uz mišićnu napetost i preterano oprezno i izbegavajuće ponašanje. Na primer, kod ljudi koji osećaju strah od visine pri pomisli na penjanje ili pogled sa visoke zgrade javljaju se intenzivna razmišljanja o načinu kako da to izbegnu uz različite telesne manifestacije, recimo osećaj napetosti u stomaku što je rezultat anksioznosti, a povremeno se javlja i strah sa mišićnom napetošću uz intenzivna telesna doživljavanja, lupanje srca, nedostatak vazduha, vrtoglavicu, težinu u stomaku kao što je to kod paničnog poremećaja, što je manifestacija straha.

Ukoliko je anksioznost ograničena, i ne dovodi do poremećaja u svakodnevnom funkcionisanju ona je sastavni deo naše ličnosti, omogućava nam funkcionisanje u svakodnevnim aktivnostim time što nas ograničava da ulazimo u potencijalno opasne ili problematične situacija, bilo po život, socijalni status, ili emocionalno stanje. Međutim, kada anksioznost postane nekontrolisana, započne i potpuno preplavi svakodnevni život ona postaje onesposobljavajuća do mere da potpuno onemogući životne aktivnosti. Najočigledniji primer je razvoj agorafobičnih tegoba, straha od otvorenog prostora, koja kod osobe potpuno onemogući uobičajene socijalne aktivnosti, izlazak na ulicu, odlazak u radnju, na posao, slavlja ili druge društevene aktivnosti.

Zubarka (8)

NAPOMENA:

Sadržaj sajta uključujući tekstove o pojedinim poremećajima nisu namenjeni samostalnoj dijagnostici ili lečenju.  Isključiva namena im je da se upoznate sa pojedinim znacima i simptomima koji ste primetili na sebi ili kod osoba u okruženju, a koji bi Vas, eventualno, usmerili da potražite stručnu, psihijatrijsku pomoć.

Generalizovani anksiozni poremećaj

Razmišljanja o vlastitoj budućnosti su obeležje svakog čoveka i omogućavaju nam da na za sebe prihvatljiv način funkcionišemo u svakodnevnom životu, da postavimo svoje prioritete i realno razmotrimo svoje sposobnosti i time izglede za ostvarivanje pojedinih želja i planova.

Kada osoba postane preterano zabrinuta oko svoje neposredne ili daleke budućnosti, uz stalno preispitivanje, ili neprestano razmišlja o svakodnevnim problemima, i/ili je prezabrinuta oko uspeha u realizaciji i najmanje aktivnosti ili radnje, sve vreme iščekujući negativne ishode u budućnosti, dolazi do pojave preplavljujuće napetosti i razdražljivosti – anksioznosti. Ovo je u velikoj meri onesposobljava za sprovođenje bilo kakvih aktivnosti. Na primer, stalna strepnja da li će imati dobar učinak na poslu, da li će uspeti da izvrši sve zadatke koje ima u planu, bojazan da li će se razboleti, šta će se desiti ukoliko se članovi porodice razbole ili da li će joj deca imati dobra postignuća u školi…

Anksioznost je praćena sa stalno prisutnim mislima i dilemama, na primer: “Šta se može desiti mom detetu kada je van kuće, šta ukoliko se oklizne dok se igra, udari glavom o tlo, izgubi svest, bude u životnoj opasnosti, završi u bolnici…” ili “Moram stići na sastanak, ako zakasnim dobiću ukor, možda dobijem otkaz, ako dobijem otkaz, neću imati para da platim račune, onda će mi isključiti struju…”

Kada osoba postane preterano zabrinuta oko svoje neposredne ili daleke budućnosti, uz stalno preispitivanje, ili neprestano razmišlja o svakodnevnim problemima, i/ili je prezabrinuta oko uspeha u realizaciji i najmanje aktivnosti ili radnje, sve vreme iščekujući negativne ishode u budućnosti, dolazi do pojave preplavljujuće napetosti i razdražljivosti – anksioznosti. Ovo je u velikoj meri onesposobljava za sprovođenje bilo kakvih aktivnosti. Na primer, stalna strepnja da li će imati dobar učinak na poslu, da li će uspeti da izvrši sve zadatke koje ima u planu, bojazan da li će se razboleti, šta će se desiti ukoliko se članovi porodice razbole ili da li će joj deca imati dobra postignuća u školi…

Anksioznost je praćena sa stalno prisutnim mislima i dilemama, na primer: “Šta se može desiti mom detetu kada je van kuće, šta ukoliko se oklizne dok se igra, udari glavom o tlo, izgubi svest, bude u životnoj opasnosti, završi u bolnici…” ili “Moram stići na sastanak, ako zakasnim dobiću ukor, možda dobijem otkaz, ako dobijem otkaz, neću imati para da platim račune, onda će mi isključiti struju…”

Ova anksioznost je preplavljujuća, intenzivna, traje veći deo dana, svakog dana, zbog toga je vrlo iscrpljujuća, te se osoba oseća umornom. Zabrinutost je prekomerna, nesrazmerna realnoj situaciji i teško ju je kontrolisati. Upravo ona dovodi do toga da osoba ne može da se posveti ničemu, jer ne uspeva da se koncentriše na određeni zadatak ili to radi sa velikim naporom.

Anksioznost i zabrinutost su toliko izražene da osoba biva i razdražljiva, često plane, iznervira se, teško se fokusira na zadatak, vrlo često ima i poremećaj sna, teško usni, ili se budi tokom noći, što je dodatno čini umornom i utiče na njenu efikasnost.

Dijagnostički kriterijumi

A) Preterana anksioznost i zabrinutost u većini dana i pretežno tokom celog dana u poslednjih šest meseci u vezi sa raznim događajina ili aktivnostima

B) Osoba otežano kontroliše svoju zabrinutostC) Anksioznost i zabrinutost su povezane sa najmanje tri od sledećih simptoma

  •  nemir ili osećaj napetosti da je „na rubu“
  •  lako umaranje
  •  teškoće koncentrisanja, odnosno  fokusiranja pažnje, rasejanost
  •  razdražljivost
  •  mišićna napetost
  • smetnje spavanja

D) anksioznost, zabrinutost ili telesni simptomi uzrokuju klinički značajnu patnju ili oštećenje u socijalnom, radnom ili drugim važnim životnim aktivnostimaE) smetnje se ne mogu pripisati efektima neke psihoaktivne supstane ili drugom zdravstvenom stanjuF) smetnje se ne mogu objasniti drugim psihijatrijskim poremećajima u sklopu kojih se javlja anksioznost kao simptom

Sve navedeno govori u prilog dijagnozi generalizovanog anksioznog poremećaja (eng.GAD- generalized anxiety disorder; srp. GAP – generalizovani anksiozni poremećaj).

Često se dešava da se osobe sa navedenim simptomima i znacima GAP ne javljaju na pregled jer smatraju da je normalno brinuti o nekim stvarima, što i jeste istina. Ali ono što treba  imati na umu je da je u ovom slučaju zabrinutost preterana, nesrazmerna situaciji, iscrpljujuća i da se ne može kontrolisati. Pojavljuje se bez ozbiljnijeg uzorka, odnosno bez nekog bitnog događaja koji bi bio okidač za zabrinutost. To je i razlikuje od uobičajene zabrinutosti. Ova zabrinutost utiče na funkcionisanje osobe, kao i na njena postignuća na poslovnom planu, društvenom životu.

GAP ima hroničan tok, što znači da dugo traje i retki su periodi kada simptoma nema, već njihov intenzitet samo varira. Upravo ovo govori da je terapija neophodna. Prvenstveno farmakoterapija, a potom i psihoterapija.

Panični poremećaj

Panični poremećaj karakterišu iznenadni, ponavljajući  panični napadi. Panični napad je iznenadni napad intenzivnog straha ili nelagodnog osećaja koji se javlja u okviru nekoliko minuta. Simptomi paničnog napada su telesni i kognitivni.

Telesni

  • Osećaj lupanja i preskakanja srca, i/ili bola i pritiska u grudima
  • Znojenje
  • Drhtavica  ili doživljaj „trešenja“ tela
  • Osećaj nedostatka vazduha ili osećaj gušenja
  • Mučnina ili stomačne tegobe naglog nastanka
  • Osećaj vrtoglavice ili slabosti, nesvestica ili nesigurnosti pri hodu, sedenju ili stajanju
  • Osećaj toplote, hladnoće, trnjenja ili oduzetosti dela tela

Kongnitivni

  • Osećaj nestvarnosti  ili doživljaj da osoba ne pripada sredini u kojoj se nalazi – derealizacija i depersonalizacija
  • Strah od gubitka kontrole, ili strah od toga da će osoba poludeti
  • Strah od nagle smrti

Ovi simptomi se javljaju i kod drugi anksioznih poremećaja  i telesnih bolesti, ali je karakteristično za panični poremećaj da se javljaju naglo, često iznenadno, bez jasnog povoda, neretko   kada je osoba opuštena ili pri buđenju.

Učestalost i intenzitet napada variraju, kao i njihov uticaj na opštu funkcionalnost u svakodnevnom aktivnostima.

Važno je znati za panični poremećaj:

  • nikada nema smrtni ishod iako je jedan od vodećih simptoma strah od smrti!
  • ukoliko su simptomi koji se javljaju u okvirima psihijatrije, odnosno uzrokovani psihijatrijsko-psihološkim razlozima ne mogu da dovedu do srčanog ili moždanog udara, čira na želucu ili nekog drugog akutnog telesnog stanja
  • mogućnost da se osoba povredi tokom paničnog napada je minimalna, eventualna nesvestica izuzetno retko izaziva da se osoba povredi
  • tretman je uspešan kod osoba koje adekvatno sarađuju sa psihijatrom, i sastoji se od psihofarmakoterapije ( lekova ) i psihoterapije ( prepoučena je kognitivna bihejvior terapija ), uz primarno sprovođenje opšte medicinske dijagnostike zbog isključivanja drugih, telesnih bolesti
  • tretman poremećaja je višemesečni, podrazumeva redovno uzimanje lekova ( antidepresiva i u početku anksiolitika –sedativa ), kao i redovne posete psihijatru i eventualno psihoterapeutu

Opsesivno kompulzivni poremećaj

Opsesivno-kompulzivni poremećaj karakteriše prisustvo opsesija i/ili kompulzija. Opsesije se definišu kao ponavljajuće i uporne misli, impulsi ili slike koje se doživljavaju kao nametljive i neželjene i koje kod većine pojedinaca izazivaju izraženu anksioznost ili uznemirenost. Pojedinac pokušava da ignoriše ili potisne takve misli, impulse ili slike, ili da ih neutrališe nekom drugom mišlju ili radnjom (tj. vršenjem prinude). Kompulzije se definišu kao ponašanja koja se ponavljaju (npr. pranje ruku, provera) ili mentalni činovi (npr. molitva, brojanje, nečujno ponavljanje reči) za koje se pojedinac oseća potaknutim da izvrši kao odgovor na opsesiju ili u skladu sa strogim pravilima. Ova ponašanja ili mentalni činovi imaju za cilj prevenciju ili smanjenje anksioznosti ili uznemirenosti, ili sprečavanje nekog strašnog događaja ili situacije; međutim, ova ponašanja ili nisu povezana na realističan način sa onim što bi trebalo da neutrališu ili spreče ili su očigledno preterani.

Osnovne karakteristike opsesivno-kompulzivnog poremećaja su opsesije i kompulzije. Opsesije su nametljive i neželjene misli, impulsi ili slike koje se doživljavaju kao besmislene ili neprijatne. Pojedinac pokušava da ignoriše ili potisne takve misli, impulse ili slike, ili da ih neutrališe nekom drugom mišlju ili radnjom (tj. vršenjem kompulzija)

Osoba sa opsesivno-kompulzivnim poremećajem prepoznaje da su njegove ili njene opsesije ili kompulzije preterane ili nerazumne. Međutim, pojedinac nije u stanju da se odupre nagonu da izvrši ponašanje ili mentalni čin. Opsesije ili kompulzije su dugotrajne i izazivaju značajnu nevolju ili oštećenje u socijalnim, profesionalnim ili drugim važnim oblastima funkcionisanja.

Najčešće opsesivne misli su:

  • Strah od zaraze, prljavštine, zagađenja: Strah da će se zaraziti dodirivanjem određenih predmeta za koje se veruje da su izvori zaraze/ da su infektivni/ prljavi (npr strah da dotaknu stvari koje su drugi dodirivali, strah od rukovanja)
  • Izrazita potreba za redom: Osoba ima veliku potrebu da predmeti oko nje budu poređani, smeta joj asimetrija u rasporedu, smeta joj kada nisu poređani po određenom pravilu, ili kada poređane predmete neko drugi pomera. Nekada se dešava da ne može da izađe iz kuće dok objekte ne postavi u red “baš onako kako treba”.
  • Misli koje su vezane za tabu teme npr za religiju i seksualno ponašanje: recimo, preterana briga da će se ogrešiti o religijske norme.
  • Misli o agresiji: često uključuju misli o povređivanju drugih bliskih ljudi ili samog sebe. Osoba je svesna da te misli nisu pogodne i da bi njihova realizacija bila zabranjena, zakonski kažnjiva ili socijalno neprihvatljiva, niti žele da ih izvrše, te se takve misli nikada neće realizovati. I pored toga osoba se plaši da to može uraditi nenamerno, iz nehata i nedovoljne brige i da će na taj način povrediti nekog bliskog sebi.
  • Sujeverne misli: Misli o srećnim brojevima, predmetima, rečima… Ponavljanjem nekih reči, rečenica, izbegavanjem određenih brojeva, brojanjem određenih objekata na putu, osoba obezbeđuje da će sve biti u redu i da se neće desiti ništa loše. Npr. ponavlja određenu radnju određeni broj puta, pali i gasi svetlo pre nego izađe iz sobe.
Koje su kompulsije najčešće?
  1. Ekscesivno pranje ruku ili čišćenje ili ponavljajuće tuširanje
  2. Ekscesivno organizovanje, postavljanje objekata u red ili na precizno određen način
  3. Repetitivno ponavljanje određene radnje, npr. proveravanje da li je zaključao vrata, prozore, da li je isključio peglu, grejalicu
  4. Ritualno brojanje predmeta, npr broj stepenica koje mora da pređe, broj crta na pločniku, koje mora da preskoči, koliko koraka da pređe do neke destinacije, koliko puta da dodirne neki predmet…

Većina ljudi ima blago izražene kompulsije, npr ponovi neku radnju 2-3 puta, ipak u trenutku kada:

  1. Osoba ne može da kontroliše svoje ponašanje, vrši kompulsije I u situacijama u kojima ne želi da to čini, ili iako shvata da postupci nisu racionalni ili svrsishodni
  2. Troši puno vremena, više od jednog časa dnevno na opsesivne misli ili kompulsije
  3. Simptomi utiču na ostale aspekte života kao što je funkcionisanje osobe na poslovnom i socijalnom planu
  4. Izbegava oređene situacije koje bi mogle da budu okidač ponovnog javljanja opsesija I kompulzija. To nekada znači da će osoba izbegavati situacije poput npr odlaska stomatologu, jer se plaši da će se zaraziti u čekaonici…

Potrebno je javiti se lekaru.

Ono što treba naglasiti je da je opsesivno kompulsivni poremećaj obično hroničnog toka, te da intenzitet simptoma varira, nekad su simptomi veoma izraženi, a nekada su minimalno prisutni. Ako to imamo na umu, onda se nameće zaključak da je poremećaj potrebno lečiti da bi simptomi nestali ili bili smanjeni na minimum. Psihijatrijski tretman podrazumeva upotrebu lekova koji se različito koncipirani, zavisno od intenziteta, učestalosti i karaktera simptoma poremećaja. Sem toga neophodan je i dugotrajni psihoterapijski tretman, odnosno najefikasnije lečenje se sprovodi udruženom psihofarmakoterapijom i psihoterapijom.

Socijalna fobija

Socijalni anksiozni poremećaj, koji se naziva i socijalna fobija, je anksiozni poremećaj u kojem osoba ima preterani i nerazuman strah od društvenih situacija. Anksioznost (intenzivan, uporan strah) i izbegavanje (odbijanje ulaska u određene situacije iz straha) karakteriše ovaj poremećaj.

Većina ljudi se oseća nervozno ili neprijatno kada su suočeni sa javnim govorom ili upoznavanjem novih ljudi. Ali ljudi sa socijalnim anksioznim poremećajem osećaju mnogo više od toga. Možda čak izbegavaju situacije u kojima misle da će biti u centru pažnje, sve do nivoa socijalne nefunkcionalnosti, što se najsnažnije odslikava na njihova životna postignuća – karijeru, mogućnost uspostavljanja i održavanja partnerskih, porodičnih ili prijateljskih relacija.

Ljudi sa socijalnim anksioznim poremećajem mogu biti zabrinuti da li će se ponašati ili izgledati vidljivo uznemireni (npr. crvenilo, znojenje, drhtanje), ili zbog toga što će im biti neprijatno ili izgledati glupo. Mogu se brinuti da će reći nešto glupo ili da će biti doživljeni kao dosadni. Strah od društvenih situacija može ometati posao, školu i lične odnose.

Uzroci:
  • Nije poznato tačno šta uzrokuje socijalni anksiozni poremećaj, ali se smatra da je to kombinacija genetskih i faktora životne sredine.
  • Često se javlja u porodicama, ali nije jasno koliko je to posledica genetike, a koliko porodičnog okruženja, odnosno modela ponašanja koji su usvojeni u porodičnom ili širem socijalnom okruženju.
  • Deca koja su stidljiva ili povučena imaju veću verovatnoću da razviju poremećaj socijalne anksioznosti, kao i deca koja su iskusila zadirkivanje ili ismevanje svojih  vršnjaka.

Kada treba da pomislite da imate simptome socijalne fobije:

  • Izbegavate situacije koje vas čine anksioznim
  • Osećate se veoma napeto u društvenim situacijama
  • Stalno se brinete da će vas drugi osuditi
  • Brinete da ćete se osramotiti
  • Verujete da vas drugi uvek posmatraju i osuđuju
  • Izbegavate kontakt pogledom
  • Doživite fizičke simptome anksioznosti, kao što su ubrzanje srca, znojenje i otežano disanje

Ovi simptomi mogu učiniti da svakodnevni poslovi izgledaju nemogući. Ali uz lečenje, većina ljudi sa socijalnim anksioznim poremećajem može da upravlja svojim simptomima i živi normalnim, produktivnim životom.    

Kognitivno-bihejvioralna terapija (CBT) je najefikasniji tretman za socijalni anksiozni poremećaj.

Lekovi se takođe se takođe koriste u lečenju socijalnog anksioznog poremećaja u cilju redukcije aktuelne simptomatike.

Život sa socijalnim anksioznim poremećajem može biti težak, ali postoje stvari koje možete učiniti da biste upravljali svojim simptomima i živeli normalnim, produktivnim životom.  

Specifične fobije

Procenjuje se da između 8 i 19 odsto stanovništva pati od neke vrste specifične fobije, što je čini jednim od najčešćih mentalnih poremećaja. Specifična fobija je intenzivan, iracionalan strah od predmeta ili situacije koja ne predstavlja stvarnu opasnost. Strah može biti toliko jak da ometa vašu sposobnost da funkcionišete u svakodnevnom životu.

Postoji veliki broj različitih tipova specifičnih fobija, od kojih svaka ima svoj niz simptoma. Mnogi ljudi sa specifičnom fobijom su u stanju da izbegnu predmet ili situaciju od kojih se plaše. Ali ako ne možete, možete doživeti anksioznost i napade panike.

Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM) navodi šest specifičnih fobija:
  • Fobije od životinja (strah od životinja, kao što su zmije, glodari i ptice)
  • Fobije tipa prirodnog okruženja (strah od visine, oluje, vode i letenja)
  • Fobija od povrede i krvi (strah od igala, krvi i povreda )
  • Situacioni tip (strah od zatvorenih prostora, kao što su liftovi i mostovi)
  • Drugi (strah od gušenja, klovnova i mraka)
  • Neodređen tip
Ako imate određenu fobiju možete doživeti niz simptoma, uključujući:
  • Ubrzani rad srca
  • Kratki dah
  • Peznojavanje
  • Drhtanje
  • Mučninu
  • Vrtoglavicu
  • Bol u grudima
  • Osećaj gušenja
  • Strah od umiranja
  • Anksioznost
  • Napad panike
  • Ubrzani rad srca
  • Kratki dah
  • Peznojavanje
  • Drhtanje
  • Mučninu
  • Vrtoglavicu
  • Bol u grudima
  • Osećaj gušenja
  • Strah od umiranja
  • Anksioznost
  • Napad panike
  • Ubrzani rad srca
  • Kratki dah
  • Peznojavanje
  • Drhtanje
  • Mučninu
  • Vrtoglavicu
  • Bol u grudima
  • Osećaj gušenja
  • Strah od umiranja
  • Anksioznost
  • Napad panike

Ako imate određenu fobiju, možete se potruditi da izbegnete objekat ili situaciju od koje se plašite. Ovo može da ometa vašu sposobnost da funkcionišete u svakodnevnom životu. Na primer, možete izbegavati odlazak kod zubara jer se bojite igala. Kao rezultat toga, možda ćete imati loše zdravlje zuba.

Ako imate određenu fobiju, lečenje može pomoći. Lečenje specifičnih fobija obično uključuje terapiju izloženosti i kognitivno-bihejvioralnu terapiju. Terapija izloženosti uključuje postepeno izlaganje objektu ili situaciji od koje se plašite. Ovo vam može pomoći da naučite da se nosite sa svojim strahom i na kraju ga prevaziđete. Kognitivno-bihejvioralna terapija može vam pomoći da identifikujete i promenite misli i ponašanja koja doprinose vašem strahu.

Ako imate određenu fobiju, postoji nekoliko stvari koje možete da uradite da biste lakše upravljali svojim simptomima. Ovi uključuju:

  • Identifikujte svoje okidače. Koje situacije ili objekti izazivaju vaš strah? Izbegavanje ovih pokretača može nakratko i akutno pomoći u smanjenju simptoma.
  • Vežbajte tehnike opuštanja. Kada osećate anksioznost ili paniku, tehnike opuštanja mogu vam pomoći. To može uključivati duboko disanje, vizualizaciju i opuštanje mišića.
  • Potražite podršku. Razgovarajte sa prijateljem ili članom porodice o svojim strahovima. Ili se pridružite grupi podrške za ljude sa određenim fobijama.
  • Razgovarajte sa svojim lekarom. Ako je Vaš strah ozbiljan, Vaš lekar može da vam prepiše lekove koji će vam pomoći da upravljate simptomima.

Specifične fobije su uobičajene, ali se mogu lečiti. Lečenje je složeno i najčešće dugotrajno, i podrazumeva psihoterapijske metode i primenu psihofarmaka u redukciji simptoma.

Zaključak

Anksiozni poremećaji su najčešći psihijatrijski poremećaji

Najznačajnije je da se što ranije javite psihijatru za pomoć.

Predubeđenja Vas onemogućavaju da dobijete adekvatnu psihijatrijsku pomoć.

Na primer:

  • sve će ovo samo da prođe samo treba biti jak, u stanju sam da prepoznam i sam prevladavam sve simptome,
  • mogu sam da se izlečim uz nespecifičnu terapiju koja uključuje razne „prirodne“ supstance i/ili lekove za smirenje,
  • to je moja sudbina, ja sam takav/takva, mogu da živim sa tim, moji se simptomi  mogu objasniti kao posledica nekog specifičnog ili dugotrajnog stresa, kada se sam suočim sa tim biće mi dobro
  • takva/takav sam, nema mi pomoći.

Ovakva razmišljanja mogu odložiti Vaše javljanje lekaru.

Ono što treba imati u vidu je da se anksiozni poremećaji, uz adekvatan izbor i dužinu primene psihijatrijskih terapijskih protokola, izuzetno uspešno leče, Iako su poremećaji ponekad vrlo uporni i dugotrajni, mogu da budu izlečeni u potpunosti.